Put srca
Svatko od nas svaki dan kreće na svoj put u dan, u život, u posao koji radiš. Izabrala sam težak put, znam to. Moglo je biti i lakše, mogla sam proći manje boli, manje stradanja, manje nesreće, no jesam li uistinu to mogla? Sada, kad sad razmislim s odmakom, ustvari možda i nisam mogla. Moj život i nije uvijek bio u mojim rukama, ma koliko meni to bilo teško priznati, pa i samoj sebi.
Shvatila sam, već odavno da ja idem svojim putem. Slušam svoje srce, nadam se i vjerujem da ne griješim... Nije bilo lako slijediti svoje srce uvijek, ponekad je išlo obilaznicom, hmm, da ponekad- više puta mi ni samoj nije bilo jasno zašto ne radim neke stvari redom i onako kako se očekuje od mene, zašto uludo tučem vrijeme, silujem situacije... Ponekad se dogode stvari koje nisu u mojoj moći, jednostavno tako- odrade se za mene, a ja sam samo promatrač sa strane, više nego aktivni učesnik. Opet se to isto dogodilo, drugi put u životu, i to jako, jako bitne stvari - od životne važnosti. Opet sam imala taj osjećaj da nisam ja ta koja odlučuje i koja vuče poteze. Samo se tako poslože stvari i situacije meni pred noge, dogode se čudesne stvari i nešto za što sam sigurna da nije uobičajeno- sve se zakotrlja u mome smjeru, sve se uroti da mi se raščiste putevi.
Doslovno sam poslušala onaj glas u sebi koji je rekao: zaviri u svoje srce! Na raskrsnici života, shvatila sam da sam ovdje da radim ono što najbolje znam. Pozvana sam da radim ovo što radim, i to ne samo zato jer je to moja odluka, ne pozvana sam.
Poslušala sam svoje srce i život mi je pružio svu radost svijeta. Dobila sam što sam htjela, uživam u tome. Sad se taj glas opet javio i rekao : otiđi i završi započeto. Otvoriše mi se sva vrata na koja kucam, opet je krenulo, slaže se, samo se slaže jedno na drugo.
Klik
Približava se Božić, najomiljeniji blagdan u Hrvata, a i šire... Ja ove godine i ovog Božića puno toga neću. Neću ove godine peći kilograme i kilograme kolača. Neću zamotati milion sarmi, neću ispeći cijelog odojka. Neću baciti niti listić salate. Neću kupiti nikome poklone, ne šaljem čestitke. Ne, nije mi tolika kriza. To je moja svjesna odluka, ja se to vraćam Bogu i Božiću, vraćam se sebi. Vraćam se siromaštvu, skromnosti i smjernosti. Božić slavi rođenje jednog beskućnika, na slami u štali, ispred krave i magareta.
Božić slavi Rođenje.To je smisao i poruka ovog života. Roditi se.
Pa ipak, ne bojim se, nabavila sam ja sve što mi treba za ugodne blagdane. Posijala sam i ja pšenicu, ispekla sam paprenjake i medenjake,a ispeći ću djeci jedan kremasti kolač. Toliko. Imat ću i sarmu, njih točno 12, koliko nama treba za dva dana. Mesa sam kupila za 2 dana. Napravit ću i francusku. To je sve. Pit ćemo vino što je tata poslao, a kruh ću ispeći sama.
Radikalno smo srezali sve ono što je bilo prijašnjih godina. Dogovorili smo se da ćemo uzeti samo i jedino ono što nam je najnužnije. I jesmo.
Pa ipak, u mome srcu, u mojim očima, u našim obiteljskim razgovorima nikada nije bilo toliko mira, toliko pogleda, toliko dodira, toliko molitve, za nas i za druge...toliko topline u srcu. Da li je moguće da me toliko ispunjava mir i spokojnost, dođe mi to kao onaj klik koji osjetiš u utrobi, kad se sve posloži kako treba i kad znaš da si učinio pravu stvar. Obožavam taj osjećaj. Osjećam da sam dosegla neku željenu višu razinu u duhu, kao kad postiš dugi post, pa imaš vremena razmišljati i odjednom ti se razdani sve ono što prije nisi shvaćao, a odjednom ti je u času sve jasno. Čini mi se ponekad da su fizički post i kontemplacija u izravnoj i uzročno posljedičnoj vezi.
Ne znam da li me razumijete, ne znam da li i samu sebe razumijem, jer pišem iz glave, onako upravo kako sad ovaj čas osjećam u duši. Dobar je osjećaj, samo to, shvatite to kako želite.
Stara voćka
Živio jednom jedan kralj, a imao, lijep, veliki vrt. U vrtu je rasla prekrasna voćka. Kralju je ona od svih stabala bila najmilija. U proljeće bi se voćka osula ružičastim cvjetovima, nalik na kitice cvijeća. Ljeti je bila pokrivena zelenim lišćem i plodovima što su zorili na suncu. U jesen je rađala velikim, slatkim jabukama. Kralj je svaki dan dolazio u vrt i jeo mirisne jabuke. Zato je bio zdrav i uvijek dobre volje.
Godine su prolazile. Voćka je počela starjeti, gubiti snagu. Došla je strašna, ledena zima. Voćka se sušila. U proljeće, rascvala su se sva stabla u vrtu. Samo je stara voćka stajala siva i suha. Kralj je gledao dragu voćku kako umire. Bio je vrlo, vrlo tužan. Pozvao je vrtlara i naredio mu da posiječe voćku. Čim je izustio te riječi, razbolio se. U čitavom kraljevstvu nije bilo liječnika koji bi mu mogao povratiti snagu. Vrtlar je uzeo sjekiru i zaputio se u vrt da posiječe staru voćku. U taj čas doletje k njemu krasna ptica i reče:
- Nemoj sjeći tu voćku, molim te. Kora joj je puna kukaca. Ja se njima hranim. –
Uto doskakuće k vrtlaru vjeverica i vikne drhtavim glasom: -Vrtlaru, vrtlaru molim te nemoj sjeći voćku. Ako je posiječeš, uništit ćeš mi zalihe za zimu, pa ću umrijeti od gladi kad dođe studen.-
Ali vrtlar odgovori:
- Kralj mi je naredio da posiječem voćku. Moram poslušati kraljevu naredbu. On podigne sjekiru, ali upravo tada začuje glasno zujanje. Opkoli ga gust roj pčela.
- Nemoj sječi voćku, nemoj- zujale su pčele.
Mi ćemo kralju dati najboljeg meda, pa će opet biti zdrav i snažan.
Vrtlar baci sjekiru i otrči kralju da mu ispripovijeda što se dogodilo.
Kralj otvori oči i reče slabašnim glasom:
- Nemoj sjeći voćku, ostavi je.
Vrtlar tada donese kralju veliki vrč pun slatkog pčelinjeg meda. Kralj je svaki dan jeo med, pa je uskoro sasvim ozdravio.
Ruth Hurlimann
Ostavljam vam ovu prekrasnu priču, djeca je u vrtiću jako vole, ako imate djecu, pročitajte im ovo za laku noć.
priča o zajedništvu
Objavljeno:09.10.2009.
Vozim se autom prema Imotskom, putujem starom cestom. Pjevušim Tinovu pjesmu, shvaćam te riječi tek sada, daleko od rodnog kraja, od mojih roditelja. Idem tamo vidjeti moje, mamu i tatu, omirisati jesen rodnog kraja; mirise hrane već osjećam, najedem se od samih tih mirisa. Već zamišljam tatu kako ide s bokalom u ruci u konobu po vino da nazdravimo ovome urodu i zahvalimo za sve darove ove jeseni i života. Razmišljam o berbi grožđa, o mami i tati, o svim dragim licima, koja će me dočekati tamo. Gledam krajolike kroz koje idem, jesen je tek u naznakama tu i tamo pune grane šljiva na stablima. Volim jesen. Najljepša mi je i u Zagrebu, a u Imotskom mi je veličanstvena. Hoću je vidjeti i osjetiti opet, želim biti u berbi grožđa, "trgačini", kako je zovu u mome selu. Srce mi ustrepta kad sam skrenula uzbrdo prema "Rebića strani" - tu su svi moji. Tu je moje sretno i razigrano djetinjstvo, tu je i grob moje ljubljene babe Mile, tu je moj "otok" na kojem punim baterije.
Stigla sam kasno i moja mater me čekala pred kućom, dotrčavši čim je čula zvuk auta. Grli me, nudi hranom, osjećam se opet kao mala djevojčica (misim da mi je
taj osjećaj potreban i sada, da opet budem to dijete koje grli majka i nutka ga hranom, miluje po glavi). Kasno je, razgledam gomile smokava koje su mama i predradnica Verica brale i sušile, ima ih na stotine kilograma, šteta da propadnu kaže moja mama. Pravimo ih po starinski na suncu, suše ih gdje god ima imalo mjesta. Bože kojeg li su divnog okusa, pojedem jednu i odmah mi pred oči iskrsne božićni stol moje babe, na njemu suhe smokve, kotonjada, grana suhog grožđa, bajami i oraji i mandarine.
Digli smo se rano ujutro, jutarnja izmaglica se taman dizala i u tragovima titrala iznad stabala limunova i mandarina pred kućom. Na obližnjoj smokvi dvije zlatne vuge veselo cvrkuću, gosteći se. Vinograd Ljupčenice nas je dočekao zlatan i spreman za branje. Izmjerili smo sladore, odlični su, taman za branje. Kujundžuša, bijela autohtona sorta ovog kraja, prva je na redu, daje lijepo suho vino zelenkasto-žućkaste boje i lijepog, pomalo oporog okusa. Ne može se od nje kao sorte praviti vrhunsko vino, prije su ljudi puštali da vrije na tropu dugo i bila je žuto crvene boje i vrlo jaka, puna tanina, a sad je moji prave kao samotok, koji me okusom podsjeća na ledena vina. Dvadeset i pet ljudi bere, ide se brzo, pjesma i zadirkivanje, nose se gajbe, pune grožđa, tata sve kontrolira i neda da se grožđe gnječi ili da se prepune gajbe. Sve mora ići brzo, odmah čim se kombi napunio, odlazi se u vinariju, mulja se i ravno u badanj. Isto večer se pretače, mjere se kiseline, šećeri, vlada gužva, no svi znaju što im je raditi nema stanki. Odvezla sam se kombijem kući da pomognem oko ručka. Moja mama je spremila pun lonac paštafažola, pun lonac variva od mahuna, a ja sam ispekla moje pite od jabuka i sira. Jede se pred kućom, na dva dugačka stola. Nisam stigla niti probati ništa od jela. Prale smo suđe do kasno i mi i perilica. Večer se spustila brzo, razgovara se dugo u noć, svaki čas netko dođe da potraži savjet ili da mu moja mama u svom malom laboratoriju analizira vino, kiseline, gradaciju..
Gledam ih kako se tome vesele, kako uživaju u tome što rade. Drago mi je zbog njih, veselim se što ih gledam sretne, zaposlene onim što vole, od toga i za to žive. Osjećam sve veće divljenje prema njima i zahvalnost što sam potekla od tih i takvih ljudi.
Drugi dan se bralo crno grožđe. Njega ima dva puta više od bijelog grožđa, moji su posadili tri sorte, dvije autohtone - rudežuša i vranac, te merlot. Prošle godine merlot je bio vrhunski, bila je to prva godina roda mladih loza u vinogradima i računa se kao "nulta" berba, a ove godine sve je došlo na rod. Ima ga puno, beskonačno puno. Redom se beru vinogradi Kuljevac, Providurija, Kljenak, Biliškovići veliki i mali, Omanuše, Vinarija, Strumen, Kolombanuša, Borak i drugi...
Pomažem na muljači i i guram grožđe da brže prolazi, svako malo iskoči neki lijep grozd, ja ga zgrabim i samo zagrizem zubima u njega, onako iz gajbe, tek ubranog, slatkog do bola, da ti zubi otpadnu... imam osjećaj da ću puknuti, koliko sam ga pojela! Prsti na rukama se zalijepiše jedan za drugi od slatkog soka. Berba grožđa i ovo vrijeme je jedino vrijeme kad ja mogu jesti grožđe. Nikada ga ne potražim u drugo doba godine, ne mogu si pomoći, volim grožđe, ali samo kad je na rodu u našim krajevima.
Opet se sprema ručak, kupili smo 10 kg pilećeg filea i sve smo to pohale u sjemenkama, a u velikom loncu je bio odličan mamin gulaš s gljivama za desert moje slavne octene kiflice. Mama je ponosna, sve smo napravile brzo, šali se što trčkaram od kuhinje do muljače, malo gulim krumpir, malo guram grožđe kroz muljaču, malo motam kiflice, malo držim crijevo u badnjima, šali se "Mile, nema kod tebe praznog hoda...". Smijemo se tome zajedno. Kad smo bili gotovi uvečer, zadnjeg dana berbe, peklo se janje i odojak, kruh ispod peke i prošlogodišnjim se vinom nazdravljalo ovoj divnoj berbi, obitelji, zdravlju, zajedništvu. Na kraju se čula i ganga, žene iz mog sela pjevaju je stoljećima "crne oči ispale ti diko, što su mene varale toliko" i "kad ja zapivan uz Rebića stranu, poznat ćeš me dragi po pivanju". Oči se zacakliše, što od vina, što od dragosti, srce mi je puno, duša mi je puna, baterije su mi pune, samo ovo mjesto ih može tako napuniti. Odlazim natrag u Zagreb, ne okrećem se, da ne vidim mamu kako plače. Gledam u retrovizor, tata stoji i maše, a mama prolijeva kantu vode za mnom, u tom trenu skotrlja mi se jedna suza niz obraz, osjetim i znam, vratit ću se, opet i opet.
rođendanski ručak
Prije deset godina oko ovih dana, bila sam jako trudna i proždrljiva, misleći samo o tome kako ću nešto pojesti.. gladna do kosti, jela sam sve što je bilo imalo jestivo. Bez kriterija, doslovno..
Prisjećam se svog 31. rođendana, taj dan mi je bio termin za porod i kako ni traga trudovima, otišli smo moj suprug i ja u bolnicu na taj kontrolni pregled, pa ćemo na moj rođendanski ručak.. Jedva sam čekala i već sam se vidila u klinču s jumbo miješanim pizzom , ma gotovo da sam joj osjetila miris... On je našao neke novine, čitao, a ja šetkala po hodniku u prevelikim hlačama i tunici, jer ni u što drugo nisam stala...
Odjednom osjetim vodu da curi po mojim nogama i špagericama.. prestravljeno pozovem muža i kažem : pa meni ide voda! Puknuo mi je vodenjak!
On će mrtvo hladno:
Ok, onda ćemo danas roditi!
Kako to misliš roditi, a ručak?? Pa ja nisam ništa jela, a ti i ovaj mali ste me sad zakinuli za ručak, bit ću gladna do imendana!! Umrijet ću od gladi...
Poslala sam ga kući da mi ide nešto donijeti za jelo.. ostala sam tamo i bila u predrađaonici, glumeći da nemam trudove, sveudilj misleći da ide ručak.. Kad su me prebacili u rađaonicu, imala sam što vidjeti: moj je suprug već bio tamo, obučen u ono zeleno i čekao me..nije ni otišao po jelo!! Pobjesnila sam skoro.. no bilo mi je drago čuti : " Htio sam prvi vidjeti mojeg sina, baš kao što sam vidio i moju kćer.."
_Rodili smo ga.. to jest više ja nego on, no dobro, držao je moju glavu da mi ne ispucaju kapilare na licu.. Kad je taj mali plavoljubičasti vanzemaljac izašao van, pogledala sam na sat, bilo je točno podne!! Mali je stigao baš za ručak pomislim, odmah sam skoro zaspala.. Ustvari, bila sam toliko ušlagirana da sam skoro platila još jedan krug oko bolnice onim dečkima koji su me vozili na onome krevetu..poslije toga su me prebacili u sobu..
Ležim tako mrtva umorna i gladna i odjednom čujem zvižduk koji znamo sam on i ja.. dignem se s kreveta i otvorim prozor, a tamo moj muž ozarenog lica s vrećicama u ruci veselo uzvikne, stigao je ručak!!
Mmmmmmm, teletina s rižicom, nikada je neću zaboraviti!
Od tada, tradicija nalaže svake godine da odemo negdje na ručak vani.. ove godine smo bili u
Steak-houseu u Strmcu.. oderaše nas, no što ima veze, sjećanja su neprocjenjiva.
žabokrečina
Bila sam na kraćem odmoru, od mozga, od obaveza, od kolotečine... Imala sam velika očekivanja, no ne treba ih imati i tu sam pogriješila, nisam trebala ništa očekivati. Moja želja da posjetim mali grad u Makedoniji iz kojeg je porijeklom moj suprug, ispunila se... hmmm, ubuduće treba biti operzan i dobro promisliti što želiš.. Došli smo u preduskrsno vrijeme i domaćni nas stvarno kraljevski ugostiše, no kako su nama bili praznici, njima nisu, oni su još radili, tako da smo moj muž i ja dosta bauljali okolo i upijali mirise tržnice, pravili male izlete u trgovine i slično..
Naravno,kao i mnogi, sanjam o preseljenju u manju sredinu, bacila sam oko na Samobor, no sad još jednom sve dobro protresam u glavi...
Naime naši domaćini su viđeniji ljudi u tom gradu, no vidjela sam na svoje oči da nije njima tamo lako živjeti. U stvari, oni žive pod strahovitim pritiskom te male sredine i pod povećalom. Išla sam s domaćicom po dućanima koji su bili "podobni" i po kafićima koji su prihvatljivi da se u njih ide.. S druge strane moj suprug je kupio u jednoj aopoteci lijekove, a bili su domaćini lagano šokirani njegovim izborom apoteke( prva s reda).. Oni moraju paziti koga pozdravljaju, kod kojeg će pekara ili slastičara kupovati.. U koji kafić se ide je malte ne statusno ili pitanje časti!! Da ne govorim da se to protežeod izora taxi poduzeća kojim ćeš se vozikati, preko doktora kod kojeg ćeš ići, pa na kraju do svjećara ili cvjećara koji će ti prodati opremu za groblje..
Tamo svi znaju ima li tko ljubavnika ili ljubavnicu(a svaki drugi je/ga ima) što se jede doma kod tih ljubavnika i ako imaju neke "bolje" stvari, onda je sasvim sigurno da ih taj i financira..grrrrr
Sve me to doslovno toliko opteretilo da sam si praktički uništila odmor, nisam se mogla pomiriti s time nikako.
Moram li reći da sam jedva dočekala povratak kući, tu se pozdravim sa susjedima u haustoru iz pristojnosti, no već ulaz dalje me ne poznaju.. neću se više žaliti na otuđenost...časna pionirska.
ciabatta
Pokušavam ispeći savršenu ciabattu već danima. Totalno sam "prošvikala", što se toga tiče. Pokušala sam s tijestom, predtijestom, dugim dizanjem, bez premjesivanja, s višestrukim premjesivanjem, svakako. Ima svakakvih rezultata, dobila sa tvrdu koricu i mekanu unutrašnjost, puno rupica, mekšu koricu, nikako da dobijem rupice, meku unutrašnjost i tvrdu hrskavu koricu, to tražim.. kad napravim objavit ću recept...
U zadnje vrijeme nemam inspiracije pisati blog, jer nemam nikakve suvisle inspiracije. Ne znam, možda se štogod promijeni...
sunce
Sunce je granulo i ja sam polako počela.. počelo je na balkonu. Moje začinsko bilje je neko preživjelo, a neko nije preživjelo zimu. uredila sam ga, pa sam pobacala sve suvišno s balkona. Oprala sam prozore i zavjese. Počistila sam sve iz hladnjaka i presložila. Opeglala sam planinčinu veša i pospremila je. Prebrala sam dječju odjeću i igračke, napunili smo auto i odnijeli ih kod jedne obitelji sa sedmero djece. Kuhinja i kupaonica su i tako bile u savršenom redu...(uvijek).. Sad završavam brisanje poda, privodim ručak kraju i razmišljam koji desert da napravim... sve to sam napravila jučer i danas do podne. Prije sunca, za ovo bi mi trebalo minimalno sedam dana i tko zna bi li se još nakanjivala da to uradim ili ne... idem popodne s djecom i prijateljicama u Samobor na kratki izlet. Nije mi ništa teško, ništa mi nije previše, toliko sam čekala ovo sunce da grane... Bože moj, da mogu prespavala bih cijelu onu zimu, ne znam da li uopće i živim po toj zimi i mraku. U svakom slučaju, energija izbija iz mene na sve strane, sve stižem, sve mogu, sve hoću i sve mi se da... konačno. svake godine ista pjesma i svake godine isto, a još uvijek me fascinira ta navala dobrog raspoloženja i moći... predivno je i uživam u svakoj sekundi.
01.03.2009. u 13:16 | 3 Komentara | Print | # | ^anđeli
Sanjam svaki put kad zaspem, a to se događa zadnjih nekoliko tjedana. Nisam u početku nikome o tome pričala, no sada je jasno da to nije slučajno i da moram to izreći..
Prvo sa sanjala anđele, prave male anđele, sanjala sam i jednu djevojčicu koju nisam poznavala, a poginula je u prometnoj nesreći, osjećam neku povezanost s tim djetetom, još od tog pretužnog dana.... na čudan način, ona mi je dovela te anđele u snove. Nosi mi na rukama malog anđela smeđe ricaste kosice, kojeg mi je moja kćer kupila za Božić i smije se, sretna je i pleše, vrteći se kao balerina.., a na sebi nema baletnu haljinicu, već joj vjetar mrsi dugu plavu kosu,upravo raspletenu od pletenica, onako valovitu, kao i lepršavu bijelu tanku haljinicu, a svjeslost je svuda oko nje, toplo je i ugodno, taj san je toliko očaravajući i divan, da mi je teško kad se probudim. Onda opet kad zaspem, anđeli i ona, opet potpuno preuzmu moje snove, čuje se smjeh i sve je toliko beskrajno lijepo i ugodno, opet kad se probudim bude mi preteško, jer san je takav da me plaši koliko je lijep i ugodan i koliko se ne želim buditi. Svaki dan joj palim svijeću...
Zadnjih nekoliko dana sanjam sve moje snove-maštarije ostvarene. Sve što sam ikada željela, u tim se snovima realizira na čudesan način i to tako jednostavno i normalno, kao da nema ni najmanje sumnje..
Od svega mi je najteže, da je ponekad nemoguće razlikovati što je san, što je sjećanje, što su podsvjesne želje.. čak sam se našla u situaciji da pitam muža, da li se on sjeća nečega iz mojeg sna, za što sam bila uvjerena da je bilo realan događaj... čak mi je i u snu izgledao tako, kao deja vu...
Pa sad jedva čekam da odem leći.. znam već doći će san i u tom snu će se stvarnost izmješati s anđelima i ostvarenim snovima-maštarijama, . zavarava li me moja podsvijest?? Najavljuju li ti snovi nešto?? Toliko su "konačni" i toliko su dovršeni, riješeni, da počinjem sumnjati da me moja podsvijest priprema na kraj.. na odlazak među anđele... naravno, jednom sam imala nde i ne bojim se smrti, ali ni ne želim da ona dođe sada kad još mogu puno toga dati... imam ja još neobavljenih poslova, još neostvarenih snova, no svaku večer, jedan po jedan, se u snu ostvari i riješi... moram brzo smišljati nove i nove.
valetinovo
Jednom davno, točnije 14.veljače 1989. stajala sam, u snijegu do koljena, na stanici kod Tehničkog muzeja, čekala sam tramvaj za remizu, promrzla, umorna , masne duge kose skupljene u rep , u crnom kaputu do poda. Upravo sam bila dala zadnji ispit sa druge godine, koji mi je bio uvjet za prijelaz u slijedeći semestar .Čvrsto sam stezala knjige iz opće psihologije i index sa friškom četvorkom, u rukama, kad odjednom, iz mase ljudi dolazi on, duge kose sa „fudbalerkom“, sav u jeansu, (ludo po toj zimi), raskopčane košulje, da mu se dlake na prsima vide, a inje se od zime uhvatilo na njima…, hodao je kao kauboj koji je upravo sišao s konja… sjajio je čudesnom bijelom svjetlosti i izmaglicom oko sebe.. nitko više nije bio tamo, osim nas, samo on i ja u nekom pobrkanom prostoru-vremenu…
Pomislim tada…:"koji seljak??!!-, a odmah zatim- znala sam, osjetila sam to jasno, ovo je čovjek mog života"..Ma naravno da sam znala, ne mogu objasniti, no potpuno mirna, ja sam taj čas znala da je on taj, da je to, to.. Prošao je pored mene,a srce mi je skoro puklo od tuge, jer nikada ga neću vidjeti više…( to sam ja mislila) nisam mogla niti pogledati diskretno, okrenula sam se za njim, učinivši gotovo puni krug, a on...... vratio se, uhvatio me čvrsto za nadlakticu i rekao mirnim i nježnim glasom, kao da je to najnormalnije:"Ti ideš sa mnom".
Odgovorila sam :-"Idem, a gdje idemo?".
„Kod urara“-mirno će on i nastavi: - " puknuo mi je remen na satu, a kada nemam sat na ruci, nemam nikako sreće.“
Kad mu je urar promijenio remen, nastavili smo hodati pješice do remize… polako smo hodali i stigli do tamo po ciči zimi, ne smrznuvši se, jer od samih riječi je bilo toplo, grijale su kao vatra….
Taj put od Tehničkog muzeja do remize trajao je tren jedan, ali i cijelu vječnost, u tom se putu skupio cijeli prošli i budući život… Bilo mi je hladno i sjećam se da je rekao: zamisli da hodamo po pješčanoj plaži… bla bla... i odjednom stane pred gomilom ugljena. Tko mi je istresao 2 t ugljena na pješčanu plažu!!??? Smijala sam se kao luda…
Na rastanku me pitao: „Mogu li te poljubiti?“
- „Što čekaš?“ odgovorila sam…
Od toga dana, idemo li idemo, ponekad brže, ponekad sporije, nekad zastanemo, ali evo bit će godišnjica, okrugla, znam, možda nećemo nigdje otići da je obilježimo, možda neću ispeći kolač ili tortu, možda neću ništa skuhati, možda nećemo ništa jedno drugom kupiti, niti reći, ali jedan pogled (onaj-" ti znaš pogled") bit će dovoljan, da se sjetimo onog dana, kad nitko nije slavio Valentinovo, kad smo u masi ljudi na stanici bili sami.....I danas se mučim sjetiti se datuma našeg vjenčanja, ali taj datum, taj dan, kad smo pješke došli do remize, jer smo htjeli da taj tren traje i traje...pamtim dobro, a i piše u indexu pored one četvorke.
Za svaki slučaj ispeći ću bar palačinke. Ipak prošlo je puno godina....
