bila trišnja
U momu selu ima jedan čovik, zlata vrijedan, trebalo bi mu dignut spomenik. Nasmijan i veseo, debeljuškast i dobroćudan, hoda uokolo i gdje god vidi kakvu divlju višnju ili trišnju, rašeljku, navrće je na plemenito voće. Danas oko njegove i naših kuća, svuda se vide cvatovi voćki, navrnut će ti šta oćeš, kad oćeš, s radošću i neće za to plaću. Taj čovjek hoda po zemlji i sluša njeno bilo, on stalno govori mladim voćkama, čim je nađe da je izresla :"Eto, navrnit ću te, nek' ljudi kad ja umren kažu, ovo je M. P. navrnio! "
-------------------------------------------------------------------------------------
spod naše kuće u selu bili su vrtli u kojima se sadio bob, rašćika, kumpiri i luk. Okolo vrtala bilo je posađeno more voćaka, bajama, oraja, višanja, trišanja i svakakvog drugog voća. U polju su bile loze. Kad bi proljeće spustilo roze grude bajamova cvijeta oko kuća, izgledalo je nestvarno gledati kamene kuće uzbrdo, golo granje drveća, a sve oko njih u ružičastom i bijelom cvijetu. Ti su cvjetovi bili toliko u opreci s grubim krajolikom i kućama, oštrim kamenjem i dračom, kojom su odračeni vrtli, da smo mi djeca stajali začarano, veseleći se i diveći se toj neočekivanoj nježnosti.
Krenem li uskim mrginjom nizbrdo prema vrtlima i spustim se po Rebića strani prema polju, dođem do muša, smještenih tik uz cestu koja vodi u Hercegovinu. Svak u selu je imao mušu, one su se ili "vatale", ili su ih dobili ljudi u vlasništvo. Moj pokojni did Ivan nije htio vatat mušu, već ju je uvatila njegova sestra, koja nije vjerovala obećanjima vlasti, nego se kao i drugi, otputila uvatit komad slobodne zemlje. Pokoj duši mojoj tetki Mandi i svaka joj čast. Prepoznajem u njozi, neke moje osobine.
U muši, koja je bila na izvrsnom mjestu, puna crljene zemlje i vrlo plodna, baba je imala dosta loza, jedan veliki vrta s posađenim bilin kupusom za gostionu, nekoliko voćki šljiva, višnju marasku, koju su zvali višnjac i jednu bilu trišnju. Bila je visoka i tanka, a imala je krupne žute plodove, koji su okusom i svime drugim osim bojom, bili trišnje.
Možda je moje dječje sjećanje varljivo, no činila se trišnja s glavnim granama u obliku slova V, tankom i visokom, a rodnom.
Bila sam tvrdoglavo dite, slabo san jela, čudesa su samnom radili, hranili me često posjednutu na magarca i govorili -:"..idi Milice, kad pojideš iđemo u Đojinice na palaćinke..." Nije bilo u jadne Đojinice ni pomozboga, a kamoli palaćinki, to sam tek kasnije saznala...
Moj ćaća bi motikao po muši oko loza, a u majici bi mi donio trišanja, dvi tri šake, taman meni dosta. Za trišnje, a pogotovo bile trišnje, mene nitko nije trebao nagovarat, pojela bih ih jednu po jednu, do jedne, vrlo metodično.
Voljela sam s ćaćom i babom ići u mušu, bila je relativno blizu kuće, pa put nije bio zamoran, a bila je toliko drugačiji komad zemlje od svega što sam prije vidjela. Putem u mušu se svašta moglo vidit, od živadi koja muče, gače i kokodače, pasa koji laju, svinjaka koji se čuju nadaleko, mačaka koje skaču s krova na grane za ticama, susjeda koje se dozivaju, nadvikuju, đavlekaju i svađaju priko suvozida stvarajući buku kakvu svijet nije vidio. Čuli su se i udarci motika o zemlju, punu kamenja, osjetio se miris svježe prekopane zemlje, popci su svoje čičali odjutra, činilo se da se zrak rastapa i da je ljepljiv, od vrućine s neba i vlage koja izvire iz zemlje..
Spuštali smo se prema trišnji, koja je bila u punom rodu i čula sam ćaću kako je opsovao. Oči su mu potamnile od bijesa i tuge, baba je nijemo gledala, a ja sam se raskrivila iz svega glasa. Trišnjino mlado stablo je bilo rascipljeno popola, krošnja puna bilica je stala na zemlji i prizor je bio više no žalostan. Čaća je uzeo sikiru i odmah bijesno posika slomljeno stablo. Svakim njegovim udarcem moji urlici su bili jači.
Došli smo kući, penjući se uzastranu, oni šute mrki, a ja prljava i zabrzdana oko usta i očiju otečenih od plakanja, iščeprljana od drača koje restu usput.
Mater kad je vidila babu s košarom punom trišanja, a ćaću kako vuče grane trišnje, i mene onako uplakanu, shvatila je od prve. Čulo se dicu kako iđu iz škole i kao skakavci zaposjedaju muše gosteći se trišnjama, još zelenim šljivama i merelicama..
Bili su žalosni, istinski žalosni, u to vrijeme nije bilo puno bilih trišanja i uopće voća, svako stablo je bilo vrijedno.
Zaboravili smo na to, kako je vrijeme prošlo, puno godina je odnilo sva sjećanja, a ono na bilu i neobičnu trišnju je ostalo, barem meni, a znam da je i ćaći, jer nisam ja zaboravila kako je bio žalostan i nemoćan taj dan, kad je posika trišnju...
Jedne večeri sjedimo ispred kuće pod odrinom, pijemo vino i večeramo, kad eto jednog od ćaćinih prijatelja iz sela, vrijedan čovjek, oko 45 godina mu je, ima 4 djece, aktivan u folklornoj skupini u selu.. Razveza se priča o svemu i svačemu, o folkloru, o djeci, poljskim radovima i dugo tako u noć.
Kad je vrime bilo za počinak, mater reče, ajmo leć' ljudi, sad će Verica doć' (predradnica Verica dolazi u 5 ujutro), diže se taj čovjek, viši je od dva metra i ima preko 100 kg, stade prid moga ćaću i reče : " Nu, Mijo, iman dogodine nosit križ na križnom putu kroza selo, 5 san godina čeka tu čast... Doša san po oprost od tebe. Molim te oprost, jer san ti slomio bilu trišnju. Išli smo iškole, kad san bio 7. razred, ja san se na tvoju trišnju uspeo, brao i jeo, držeći na svakoj od onih račvastih grana po nogu, kad odjednom se dvi grane odvojiše i rascipi se trišnja popola podamnom, podera san nove gaće, što mi ih je ćaća iž Njemačke posla. Ubila je Boga mater u meni radi gaća, ali viruj mi, nije me bolilo i nije me brigalo za gaće, samo mi je bilo ža trišnjice. Nisan to moga zaboravit nikada. Eto, sve san ti reka, sad znadeš kako je bilo, nije bilo namjerno, srca mi."
Moj ćaća dobrodušno odmanu rukom i reče, idi s mirom, glavno da je glava na ramenu, a trišanja će uvik bit...
Čovjek se okrenu i ode sretan kući, a moj ćaća i ja još dugo smo ostali pričati o trišnji u muši, kupili smo sadnice i posadili bile trišnje , nek ih imade, nek nas podsjećaju na onu usamljenu nesretnu trišnju iz muše.
malene zvjezdice
Moji su tragovi
ostali u tvojem oku.
Moje je srce kucalo pod tvojim,
istim ritmom, istom snagom.
Još te osjećam..i u snu vidim..
Nemoj prestati hodati za mojim tragovima...
Sjećaš li se kako si me vodila
za ruku,
preko livada,
kroz šume,
u parkove,
u školu,
kod liječnika,
u kino,
na koncert,
u kazalište
svuda...posvuda bile smo MI...
Osjetiš li i sada moju ruku u svojoj?..
Sjećaš li se kako je sunce onda
sijalo na moj rođendan?..
Spremi sunce u dušu.
Sjećaš li se prvih cipela, koraka, haljina, špangica, šeširića...
Spremi ih u škrinju uspomena...
Sjećaš li se, slušale smo male ptice kako cvrkuću u grmlju,
Male zvijezde smo gledale kako lebde noćnim nebom...
Spremi male ptice u oku.
Spremi male zvijezde u srcu.
jednoj neutješnoj majci.. umjesto svijeća i cvijeća... prenosim ovdje samo dio mojih misli i snova..
posao
Moja priča je o poslu je zanimljiva i reći ću je samo da imate perspektivu...
Zaposlila sam se u 3. srednje. jer se tada to moglo. Paralelno sam radila smjenu u dućanu prehrambene robe i pohađala srednju školu. Snalazila se svakako ljeti, od omladinskog servisa do honorarnh poslova. Na fakultet sam se upisala bez problema..studirala sam redovno i usput radila. Završila sam u vrtiću za koji nisam imala stručnu spremu, pa sam i to studirala uz rad i završila (sjećam se dojenja Lee u pauzama predavanja, u autu mog muža koji bi mi je dovezao, pod nadvožnjakom na križanju Savske i autoputa).
Zaposlila sam se u vrtiću i tri godine radila na određeno, stalno su mi produživali ugovor. Tada je ravnateljica otišla u penziju, a v.d. ravnatelja je postala pedagogica, koja mi je bila i mentor i koju sam obožavala, a i ona mene. Obećala mi je da nitko neće biti primljen dok mene ne riješi( sve to se događa u vrtiću od kojeg sam i sada udaljena 50 m). Moja mila pedagogica je dobila moždani udar i umrla preko vikenda. Došla je nova ravnateljica i nas 6, koje smo bile na ugovor poslala kući i dala nam svima otkaze, a primila sve nove kolegice i iz jako udaljenih krajeva.. Jaska, Karlovac- sve po političkoj liniji.
Bacam se na zavod za zapošljavanje, radim zamjene od 7 dana do.... dana. Dobijem konačno zamjenu za 2 godine i radim u vrtiću. Super se uklopim, plaćam si doškolovanja, ostajem cijele dane..
Opet su i ovdje svi zadovoljni samnom, a u zadnjem času kad sam trebala biti primljena za stalno, ravnateljica mi reče:" Draga, ja vas cijenim i poštujem, no znate ja moram misliti na svoju fotelju". 
Ružno sam se rasplakala 
, pukla sam 
nisam radila malo, već puno i naporno, trpeći svašta..
Povukla sam se i zaposlila u privatnom vrtiću. dala sam otkaz i tamo, jer nisam bila zadovoljna uvjetima rada i odnosom prema djeci, roditeljima, ostalim zaposlenicima, ali i meni.
Opet sam našla posao, ali i ovaj put u privatnom vrtiću... dokle.. dok budem mogla izdržati- za sada je sve super.
Pitam ja vas, kako je moguće da imam 800 odbijenica i samo 3 poziva na razgovor iz državnih vrtića... a u privatnima SVE, ALI BAŠ NA SVE natječaje na koje sam se javila bila bih uvijek izabrana, pa i između 100 žena.
Nitko ne može ostati imun na reference, obrazovanje, moj životopis i moj stav. osim državnih vrtića, u kojima je plaća duplo veća no u privatnima..
podstanari
Imala sam 11 godina, sestra 10, stariji brat 14, a mama je bila trudna s mlađim bratom. Gazadarica nas je izbacila iz malene kućice na livadi u 4 mjesecu. Umro joj je muž i prije ostavinske rasprave je prodala livadu i kućicu u kojoj smo živjeli...
Moji su bili prisiljeni iseliti i tražiti stan za nas 5-oro. Nitko nas nije htio. Bilo je komentara u stilu: da imate 3 pesa, svezali bismo ih u dvorište, ali troje djece...gospođo, pa djeca uništavaju namještaj.. (koji jebeni namještaj- sve se raspadalo po tim rupama koje smo obilazili... )
Naišli smo na donekle prikladnu kućicu u Podsusedu, ružičnjak i veliki vrt su je okruživali, sastojala se od nikad završene kupaonice, dvije sobe, kuhinje i blagavaonice. U jednoj sobi će par dana biti gazda i gazdarica, a onda će u Slavoniju k svojima. Nemaju djece sa sobom, kćer se udala, a sin nesretno poginuo na autobusnoj stanici.. Nisu mi se sviđali, ona je bila stalno loše volje, a vidjelo se da on pije...
Polako se uselismo- sestra i ja sa starcima u jednu sobu, brat u blagavaonicu, a gazda i gazdarica u drugoj sobi. Bilo je zimi tako hladno da smo spavali kompletno obučeni- samo sam traperice skidala. Led se stvarao na vodi koju smo zalijevali u wc školjku, kad bismo obavili nuždu, jer nije bilo kotlića. kad bi moja mama išla razgrnuti veš vani, ja bih rastresla ručnik ili plahtu, a onda bih pričvrstila kvačice, a taj komad robe bi bio potpuno tvrd kao kost... ne znam više niti zašto smo razgrtali veš na tu zimu..
Jedne noći čula se strašna lomljava, brat je tresući se od straha došao k nama u sobu, a gazda je gazdaricom meo pod. Tata ga je trgnuo od nje, za kragnu držeći, dignuo ga od poda i skoro udavio... nikada više da nisi dignuo ruku na nju!! Dok sam ja tu sa ženom i djecom!!
Taj div, debeli okrugli gazda se raspao i rasplakao pred tatom.. ti ne znaš tko sam ja.. ja sam jad i bijeda- bio sam janjičar... prokazivao sam ljude...
Mama se požalila susjedi.. koja joj je rekla : znate, mi se svi čudimo da ste tu došli, taj je čovjek svoju vlastitu kćer zlostavljao i ona je pobjegla od kuće. Čudim se, susjeda draga, vi imate dvije kćerkice... Više puta su uzimali podstanare pod izlikom da će otići, ali nikada nisu otišli, uvijek su ostali i podstanari bi ih hranili- baš kao i mi što ih hranimo.
Nikada više nisam smjela iz škole ući u kuću, ni ja ni sestra, morale sam čekati na ogradi dok mama ne dođe s posla.
Iz te kuće smo otišli u svoj stan, susjeda nas je koji put posjetila, ali nikada više nisam ništa čula o gazdi i gazdraici...
Imam slike mojeg 12. rođendana... ja sjedim u žutoj haljinici okružena tisućama ruža iz vrta te kuće... tako lijepa slika za uspomenu, a što se sve krije iza nje...
